Psihoterapija djece i adolescenata

Kada su u pitanju dječije emocije i ponašanja, kao i savjetodavni rad sa djecom, postoje određene specifičnosti u odnosu na rad sa odraslima. Kao i kod odraslih, i kod djjce način razmišljanja jeste uzrok javljanja određenih emocionalnih i ponašajnih problema. Ipak dječiji način razmišljanja je specifičan, mjenja se, zavisno od uzrasta djeteta, te je potrebno prilagoditi pristup kognitivnom razvoju djeteta i njegovoj trenutnoj sposobnosti poimanja informacija.

Druga specifičnost u odnosu na odrasle, ogleda se u tome što dječiji postupci u velikoj mjeri zavise i od roditelja, vaspitača, učitelja, nastavnika... Drugim rječima, rad sa djecom, uglavnom zahtjeva uključivanje u proces i roditelje, nekad i osobe iz okruženja.

Da li je terapija potrebna?

Postojanje problema kod djeteta ne znači nužno i uključivanje u tretman. Važno je utvrditi da li je problem uobičajen za djetetovim uzrastom, odnosno za razvojni period djeteta. Određene specifičnosti u razmišljanju, kao i emocije (npr.strahovi), javljaju se u određenim razvojnim stadijumima i potpuno su ,,normalni“. Drugim rječima, djete će ih prerasti. Ipak, ukoliko je problem stabilan, trajan ili se pogoršava, bilo bi dobro uključiti djete u proces savjetovanja. Takođe, ukoliko problem utiče na kvalitet života djeteta, djete se manje raduje, ne može da obavlja svoje uobičajene aktivnosti ili pokazuje  autodestruktivne oblike ponašanja, bilo bi dobro kontaktirati stručnjaka.

U procesu savjetovanja, sa djetetom se radi na upoznavanju i prepoznavanju emocija, na uviđanju veze između njegovog načina razmišljanja i emocije, kao i na promjeni kognicije u pomažuću. Drugim riječima, cilj je uvek razvijanje ponašanja, koje djetetu koristi, koje ga vodi ka cilju ili bar povećava šansu da dođe do cilja.

U modelovanju dječijeg ponašanja, učestvuju uglavnom direktno i roditelji, primenjujući određene tehnike koje se detaljno razrađuju u dogovoru sa terapeutom. To često nije nimalo jednostavno i roditelji znaju uočiti određene probleme u sopstvenom ponašanju.  Idealno je da, dok se radi na problemu djeteta, i roditelj radi na sebi. Na ovaj način postaju mu jasniji pristup i metode koje primenjujemo sa djetetom. Ne samo da ih razumije, već može i da osjeti njihov učinak.

Agresivno i nasilno ponašanje, rukovođeno emocijom bjesa, postalo je jedan od glavnih problema tokom odrastanja. Iako su faktori koji predisponiraju ovu vrstu ponašanja različiti i nemoguće je na sve uticati, to ne znači da ne postoje mehanizmi, kojim se može uticati na unapređenje vještina djece da se reaguje na adekvatniji način.

Po kognitivnim teoretičatima bijes je u očima posmatrača. Frustrirajuće situacije nisu uzrok bijesa kod ljudi, niti ih drugi ljudi čine bijesnim. Bijes se javlja kada naše želje prerastu u zahtjeve: «Hoću da imam ovaj autić! Zato ga i moram imati!“ Ukoliko djete samo želi autić, biće nezadovoljno ako ga ne dobije. Ali ukoliko želje narastu do nivoa zahtjeva, postaće bijesni jer nisu dobili ono što misle da moraju dobiti i neko drugi će biti kriv tome. Sa djetetom se radi na promeni kognicije, dok se sa roditeljem osmišljava doslijedan plan potkrepljivanja željenog ponašanja.

Internalizovani problemi

Da bi razlikovali realan strah od anksioznosti, potrebno je da možemo shvatati i razumjeti da li je nešto za nas zaista opasno. 

Djeca ponekad teško razlikuju stvarno od zamišljenog, jer njihov kognitivni aparat funkcioniše po nešto drugačijim principima nego kod odraslih, pa reaguju anksioznošću i na bezbjedne i neutralne objekte. Njihovo mišljenje karakteriše animizam (daju život neživim objektima), egocentrizam (mešaju sopstvenu motivaciju i osećanja sa osećanjima drugih), konkretnost (malo interpretiraju iskustva) i ograničeni kapaciteti za shvatanje pojma vremena i prostora. Samim tim, dječiji razvoj karakterišu mnogobrojni strahovi. Ipak, nekada ti strahovi ometaju funkcionisanje djeteta i tada je potrebno raditi na njima.

Kada su djeca anksiozna, ona pretpostavljaju da se nešto strašno može dogoditi u budućnosti i iracionano veruju da ako se to bude dogodilo da to neće moći da podnesu. Takodje, minimiziraju svoje snage da ce biti uspešni da izadju na kraj sa opasnom situacijom, katastrofiziraju i imaju ideju da ce njihovi najgori strahovi postati realnost. Možda su čuli da se nešto loše dogodilo drugima pa misle će se to dogoditi i njima preterano generalizuju i napumpavaju svoju anksioznost. Mogu da postanu toliko anksiozni da ne mogu da misle ni na šta drugo i često traže garancije da se njihov strah neće materijalizovati. Reakcije se mogu videti u izbegavanju određenih ljudi ili situacija. Adekvatan pristup i razumjevanje kognitivnog i emocionalnog funkcionisanja, u sigurnom okruženju, omogućava rad na promjeni kognicija i osnaživanju djeteta da se postepeno suočava sa onim što ga plaši.

Školski neuspijeh

Ukoliko djete pokazuje veće varijacije u školskom postignuću i ukoliko postoji veći nesklad između postignuća na testovima sposobnosti i školskog uspjeha, postoji mogućnost da je razlog za niži uspjeh psihološke prirode. Neuspjesi u školi mogu dovesti do niskog samoprihvatanja, mogu pojačati strah od neuspjeha, uticati na pad motivacije i interesovanja, što dalje komplikuje i otežava ,,vraćanje u kolosjek.“  Ponekad problem nije emocionalne prirode, već je u nedostatku vještine npr. loše tehnike učenja, loša organizacija vremena...

Registruju se različiti tipovi djece koja pokazuju nisko akademsko postignuće:

Buntovni/Agresivni tip: tipično razmišljanje je “Ti ne možeš da me natjeraš to da uradim”, djeca imaju ideju da mogu da rade samo ono što hoće. Nisko akademsko postignuće koriste kao način kažnjavanja roditelja.

Nezreo/Zavisni/Anksiozni tip: opiru se da rade zadatke na taj način što postavljaju veliki broj pitanja. Veoma su zabrinuti o tome šta odrasli misle ukoliko naprave grešku. U školi često postavljaju pitanja nastavnicima i pokazuju im domaće zadatke.

Bespomoćni/Depresivni tip: postoji mogućnost da ovakva djeca krenu kao nezrelija u prvi razred, odmah osjete zaostatak za drugom decom i dobijaju manje pozitivnog potkrepljenja. Ne dovode u vezu svoj trud sa pozitivnom nagradom i kao posledicu toga imaju negativnu sliku o sebi.

Perfekcionistički tip: postavljaju nerealistično visoke standarde sebi. Zaključuju da njihova vrijednost zavisi od toga da li su nešto uradili savršeno. Govore sebi “Jednostavno se nisam dovoljno trudio, da jesam uradio bih to savršeno.” Puno vremena koriste na pripremu jer vjeruju da neće uraditi stvari kako treba. Selektivno postignuće jer se usmjeravaju samo na one aktivnosti koje im donose visoke rezultate.

Tip usaglašen sa vršnjacima: loše postignuće u školi predstavlja životni stil. Djeca se osjećaju moćno u okviru grupe ukoliko se suprotstavljaju autoritetu i ne ispunjavaju obaveze. Postoji pritisak od vršnjačke grupe pa se mnogi ne odriču ovakvog stila iz straha da će biti odbačeni.

LFT tip: javlja se kod djece koja imaju malu sposobnost da tolerišu normalan nivo frustriranosti. Obično se ovakva djeca obilježavaju kao lijena jer su “alergična” na težak školski rad. Oni imaju generalizovano izbjegavanje životnih odgovornosti. Oni govore sebi “Život treba da bude zabavan sve vrijeme. Ovo mi je dosadno i nije fer da to moram da radim. Ja to ne mogu da podnesem!” Razvoj visoke frustracione tolerancije otežava hiperprotektivni i popustljiv vaspitni stil roditelja.

Petar Pan sindrom: oni su snažno motivisani da izbjegnu uspjeh. Vjeruju da ako uspiju u zadatku da će to odraslima pokazati njihove prave sposobnosti i da će onda morati da preuzmu veće odgovornosti a da će se manje zabavljati.